Jutros sam ustala popularna. 48 novih zahtjeva za prijateljstvo na Facebooku i 20 followa na Instagramu. Iznenada me poželjelo toliko ljudi koje nikad nisam vidjela. Ili jesam? Uglavnom, nešto im treba. Kad ono od 48 zahtjeva, 47 ih kandidati na izborima. Od ovih 20 sa Instagrama 19 kandidata će me otpratiti ako ja kliknem follow jer imaju savjetnika za društvene mreže. Strategija im je: zaprate te, zapratiš ga, otprate te i onda ispadne da si ti njega zapratio prvi. Ili nju. Svejedno.

Izbori su, dakle, počeli.

Ne plakatima. Ne programima. Ne debatama. Ne pitanjem šta će ko uraditi sa državom, Federacijom, kantonom, općinom, školom, bolnicom, cestom, vodom, šumom ili nama. Počeli su zahtjevom za prijateljstvo. Da ne odgovaram svakom kandidatu pojedinačno, evo pismo svima kao odgovor na vaše zahtjeve za prijateljstvo:

„Dragi moj kandidatu, kandidatkinjo,

ko ti je rekao da možemo biti online prijatelji? Ako ti treba moj glas, prvo moraš postati moj prijatelj u pravom životu.

U stvarnom životu ovo bi se zvalo interesno prijateljstvo. Ti si onaj tip osobe koji se javi nakon pet godina jer mu nešto treba. Ja takve ne volim. Ne pitaš me kako sam, nego

ti treba moj glas. A moj glas nije znak pažnje. I ne dam ga za upaljač i ceker.

Ne dam ga ni za sliku sa nanom, ni za rukovanje na pijaci, ni za obećanje da ćeš „pokrenuti stvari“.

Zanimljiva mi je i matematika tog tvog prijateljstva. Na listi si broj 17. Obiđeš familiju, komšiluk, bivše školske, kolege s posla i sve ljude kojima si nekad učinio kakvu uslugu. Skupiš 200 glasova i misliš, eto mene u klupi.

A nema te.

Kompenzacijski mandati, izborni pragovi i raspored na listi odavno su takva matematika da tvojih 200 glasova može mnogo lakše poslužiti onome pri vrhu liste nego tebi. Onom koji je na listi od Kulina bana i čiji je izbor već gotovo pa inventar stranke.

A ti sa broja 17 nekome skupljaš glasove po komšiluku, jer su ti obećali da će, kad stranka osvoji plijen, negdje biti mjesta za tebe. Ili za ženu. Ili za nekoga tvog.

Ne moraš dobiti mandat i vjerovatno i nećeš. Obično odneseš glasove onome ko će mandat dobiti i nemoj mi onda sa broja 17 pričati o tome šta ćeš ti raditi kad sjedneš u klupu. Nećes sjesti. Samo me džaba smaraš. Na poziciji 1 ili 2 ti je vrh stranke. To su oni što su im guze ljepljive kao sličice. Ne možeš ih sastrugati sa pozicije ni arfom ni vrelom vodom.

Realno, nije ni čudo što se tako lijepite za svaku stolicu. U politici se čovjek vrlo lako navikne na privilegiju. Prvo ti bude malo neugodno. Onda manje. Onda ti postane normalno. A onda ti više nije jasno kako je neko mogao očekivati da ti siđeš sa funkcije.

I tako četiri godine postanu osam. Osam postanu dvanaest. Dvanaest postanu „pa gdje ću ja sad?“.

A možda je najgore što se navikneš na to da ti ništa ne možeš.

Ne možeš zbog stranke. Ne možeš zbog lidera. Ne možeš zbog koalicije. Ne možeš zbog opozicije. Ne možeš zbog partnera u vlasti. Ne možeš zbog onih prije tebe.

Samo nekako uvijek možeš ostati na listi.

Vlast i opozicija rotiraju, ali klupa ostaje klupa. Ista plata. Isti status. Samo druga strana sale.

U opoziciji četiri godine objašnjavaš zašto ništa nisi mogao jer nisi bio vlast. Onda postaneš vlast i četiri godine objašnjavaš zašto ništa nisi mogao jer su drugi bili protiv tebe.

Kriv je lider. Kriva je koalicija. Kriva je opozicija. Kriv je sistem.

Samo nikad nisi ti kriv.

I ne šupljiraj mi molim te kako ti je stalo do mene. Reci da se borimo se za još četiri godine lagodnog života u skupštinskim klupama i da za života zaradim „bijeli hljeb“, tako što ću se pojaviti na sjednici once per maybe i presipati iz šupljeg u prazno replikama i ispravkama krivog navoda sve dok gore lampice na kamerama.

Kad se kamere ugase, sjednica nastavi, a telefoni izađu svi rezervišete hotele za vikend, kupujete na Temu, dopisujete sa simpatijama iz opozicije.

Ne izmišljam ovo. Uradila sam najmanje 50 TV prenosa državne skupštine i virila šta radite kroz kamere. Vaše ponašanje kad mislite da vas niko ne gleda više liči na Love Island nego na parlament.

I ne laži, svega ti, da si se prijavio na nagovor porodice i prijatelja ili još gore radi mene jer ti eto znaš sistem, a ja, ko biva, ne znam. Prijavio si se radi sebe svoje babe zdravlja.

Tu si jer je lijepo. Lijepo ti je biti važan. Lijepo je da se ljudi javljaju jer im nešto treba. Lijepo je imati službeni auto, dnevnicu, protokol, platu koja legne i kad se baš ne možeš sjetiti šta si tog mjeseca konkretno uradio.

U jednom trenutku više ne znaš ni gdje prestaje funkcija, a počinješ ti. Parlamentarac može otići na posao nikad, a možda ni tad, zavisno od toga koliko ozbiljno shvatamo blokadu institucija, a plata uredno dolazi. Poslije je povratak u stvarni život degradacija.

Činjenica da niti jedan zastupnik nigdje nije propalio od silnog slikanja i popularnosti kao Britney, Ariana Grande ili Kanye, znači da im je u politici kao bubregu u loju. Ljudi tamo opstaju od osamnaeste do penzije. Jedina fizička promjena je što se svi nekako udebljate.

A mi redom prolupali. Otišli na živcima. Čekamo da nam počnu puštati antidepresive i antipsihotike u vodu. Možda onaj ko obeća rekonstrukciju vodovoda i redovno snabdijevanje vodom spajkovanom Xanaxom ipak bude moj kandidat.

Zato mi nemoj prodavati priču kako si u politiku ušao da služiš narodu. Narodu se služi i bez funkcije. Ali eto, baš nekako uvijek treba još jedan mandat da se ta ljubav prema narodu dovrši. Zato se svako dvije godine pretvorite u prijatelje za poželjeti.

Odjednom ste po pijacama. Grlite nane. Nosite djecu. Sadite cvijeće. Otvarate vrtiće koji još nisu otvoreni. Obilazite fabrike u kojima radnici gledaju u vas kao da ste upravo došli da im saopštite da će dobiti platu. Slikate se pored traktora, krava, fudbalskih lopti i domaćeg sira.

Ako treba, pojest ćete i pitu pred kamerama.

Sve za prijateljstvo.

Nego, koji si ono ti? Čiji si ti mali?  Jesi li ti onaj koji će nas povesti u bolje sutra? Onaj koji će vratiti dostojanstvo? Pokrenuti promjene? Probuditi grad? Braniti narod? Biti uz narod? Biti narod?

Koji ti je slogan?

Jesi li „vrijeme za promjene“, „zajedno možemo više“, „snaga naroda“, „za bolju budućnost“ ili si možda „glas koji se čuje“? Jesi li „vrijeme da bude drugačije“ ili „zajedno do pobjede“? Jesi li „čovjek iz naroda“ ili „čovjek koji razumije narod“? Jesi li „za naše ljude“ ili samo „naš čovjek“?

Uglavnom, imaš slogan. Da još imaš kakav program pored upaljača i cekera, možda bih te i pustila u prijatelje.

Imaš program! Ma čuj!

Bit će više za djecu. Bit će više za žene. Bit će više za mlade. Bit će više za penzionere. Bit će više za radnike. Bit će više za sve.

Odakle, kako i za koliko novca, ne znamo.

Ali bit će.

Ti ćeš do izbora namišljati obećanja, fotošopirati se i dijetiti to nama, „svojim prijateljima“.

I mi ćemo se smijati.

Normalno da ćemo se smijati. Šta drugo da radimo.

Napravit ćemo meme tebe i tvoje kampanje. Poslat ćemo screenshot u grupu. Neko će napisati kakav kralj. Neko će izmisliti još gluplji slogan i za pet minuta će ga vidjeti pola Bosne.

Možda si namjerno napravio glup slogan. Jer ako znaš da će se ljudi smijati, dijeliti, komentarisati i praviti sadržaj od tvoje gluposti, dobio si pažnju i besplatnu reklamu.

A onda dođe izborni dan i čovjek kojeg smo mjesec dana pretvarali u vic dobije mandat.

I tu vic prestaje biti vic.

I tu se vraćam na moj stvarni problem. Ne znam kome da dam glas, moj lažni prijatelju.

Ne zato što si sam po sebi loš, nesposoban i nepovjerljiv. Nego zato što me do sada izradilo bar 50 takvih kao ti. Ne znam šta tačno politika uradi čovjeku. Kako svi za četiri godine postanete isti? Možda prvo gledaš kako neko namješta. Onda kažeš da je to strašno. Onda vidiš da se ništa nije desilo. Onda vidiš da je čovjek ponovo izabran. Onda ti neko kaže, svi to rade. I tu moralna granica ne nestane. Samo se pomjeri. Malo. Pa još malo.

Dok jednog dana ne shvatiš da si postao čovjek protiv kojeg si i ti nekada glasao.

Zato, dragi moj kandidatu, ako već želiš biti moj prijatelj, hajde da se prvo razumijemo.

Ne treba meni još jedan prijatelj. Treba mi neko ko zna da je zamjenjiv. Ne treba mi da me voliš četiri godine dok traje mandat. Treba mi da četiri godine radiš. A onda možeš kući. Prijatelje biram sama. Političare također. Prijateljstvo je lijepa stvar.

Samo ne znam kakvo je to prijateljstvo u kojem jedan stalno traži glas, a drugi stalno plaća račun. Ovo tvoje nije prijateljstvo. Ovo je sezona lova na glasove. I ja sam trenutno lovina.

Zbogom kandidatu, tvoj zahtjev za prijateljstvo je odbijen.

Neka ti tvoja savjest svijetli pute, a meni se nemoj ispovijedati ovdje. I ovo mi je previše.“