Dvoje ljudi koji se vole, ali nikako da nauče šta da rade s tim.

Connell i Marianne upoznaju se u malom irskom gradu. On je popularan, ona je autsajderica. Odrastaju u različitim društvenim okolnostima, a onda se na fakultetu njihove uloge promijene. Ono što ih povezuje ostaje isto, ali se mijenja način na koji gledaju sebe, jedno drugo i svijet kojem pokušavaju pripadati.

Ono što me zanima kod Sally Rooney nije pitanje hoće li njih dvoje završiti zajedno. Zanima me koliko puta ljudi mogu ponoviti istu grešku, a da svaki put misle kako je ovaj put sve drugačije. Connell i Marianne često se razumiju bolje nego iko drugi, ali to ne znači da znaju razgovarati o onome što ih boli. Nekad nam je najteže izgovoriti upravo ono što bismo najviše voljeli da druga osoba zna.

Rooney piše o ljubavi, ali ne odvaja intimne odnose od novca, klase, porodičnog naslijeđa i društvenih očekivanja. Ljudi ne ulaze u veze kao prazne stranice. Donose sa sobom sve što su naučili o vlastitoj vrijednosti, sve čega se stide i sve što misle da moraju sakriti da bi bili prihvaćeni.

Zato mi je Normal People zanimljivija kao priča o odrastanju nego kao ljubavni roman. Niko ovdje ne dobija čarobno rješenje za vlastite probleme. Bliskost može biti utočište, ali ne može umjesto nas obaviti posao koji dugujemo sebi.

Sally Rooney vrijedi čitati i izvan ove knjige. Njeno zanimanje za klasne odnose i moć nije ograničeno na fikciju. Javno je podržavala prava Palestinaca i pokret BDS, a njeni stavovi pokazuju da književnost i politička odgovornost ne moraju živjeti u odvojenim svjetovima. Cijenim autorice koje ne moraju odvojiti ono što pišu od onoga za šta su spremne javno stati.

Vrijedi li vremena i para? Vrijedi ako te zanimaju ljudi koji nisu loši, ali nisu ni naročito dobri u tome da budu sretni. I ako te zanima kako društvo ulazi u najintimnije dijelove našeg života, čak i onda kada mislimo da se radi samo o nama i osobi koju volimo.