Zašto danas ja ne bih otkinula bar pramen do tjemena? Zašto
ne bih spalila maramu benzinom na čaršiji i pred svima se oćelavila britvom, a
da zauzvrat Bisan iz Gaze ostane živa, da osijedi do kraja od starosti i da joj
naraste kosa do peta? Zato što sam i ja jedan rat stara!

Bisan iz Gaze je sinoć odsjekla svoju dugu, kovrdžavu, crnu
kosu sa dva sijeda pramena. Pokazala nam je i sijede neki dan, izašle joj ove
sedmice u dvadeset i četvrtoj godini života.

Za one koji ne znaju Bisan sa Instagrama napisaću njene
godine i brojevima da neko ne pročita pogrešno. 24.

Što bi rekla Plestia iz Gaze: “Danas mi je dvadeset i drugi
rođendan. Ja sam stara 4 agresije i jedan rat.” Brojevima 22. Zašto pišem
brojeve? Zato što kada napišete da je neko sijed i 4 agresije i 1 rat star
mozak sam dvadeset čita kao devedeset.

Pokazuje Bisan neki dan sijede i kaže: “Neka ih. Ako ništa –
još sam živa!”. Sinoć je ošišala kosu nakratko. Nema vode, nema šampona, nema
fen, nema serum, nema ulje, nema hljeba!

Nema vode u Gazi. Nema vode u Gazi 70 dana.

Ja, koja imam 38 godina i koja sam jedan rat stara nemam
sijede. 1993. ošišali su me do iza uha. Nije bilo vode, nije bilo struje za
fen. Šampon smo imali. Znam dobro kako je to. Znam i što su me ošišali.

Drži Bisan lokne u ruci i piše: “Narašće nova, samo da
preživimo.”

Sutra će biti tačno 16 godina od kako sam ja pokrila svoju
kosu. Bila je duga i onako neke miš-europske boje. Da li bi joj šta značilo da
odrežem i ja svoju kosu koju su mi skratili jednom u ratu jer nije bilo vode, a
drugi put sama sebi kad je bilo vode ali nije bilo nade? Od tada ne kratim
kosu.

Sad gledam u lokne koje Bisan drži u ruci. Nije uslikala
lice. Zamišljam ga. Smije li kao i obično prskoseći smrti ili plače? Ili joj je
pogled prazan? Nije prazan! Nije joj pogled prazan ni kada govori o smrti.
Uvijek sa nadom gleda u nas kroz onaj Instagram i dok govori o djeci koja
sahranjuju drugu djecu.

Bisan iz Gaze zna da je jedan od rijetkih prozora iz Gaze.
A, svijet kroz tuđi prozor ne voli gledati prazninu. Svijet voli gledati u tuđe
prozore samo ako gleda tuđi život ili tuđu smrt.

Ali zašto danas ja ne bih otkinula bar pramen do tjemena?
Zašto ne bih spalila maramu benzinom na čaršiji i pred svima se oćelavila
britvom, a da zauzvrat Bisan ostane živa, da osijedi do kraja od starosti i da
joj naraste kosa do peta?

Zato što sam jedan rat stara i dobro znam i da se zapalim
cijela na sred čaršije u Sarajevu, kao što se Graham Bamford živ
zapalio ispred Parlamenta u Londonu 1993. u znak protesta protiv nemoći Velike Britanije da zaustavi pokolj civila u Bosni i Hercegovini – džaba bih se zapalila.

Rat je ovdje trajao još dvije godine i šest mjeseci nakon
što je taj insan izgorio i iz dana u dan bio je sve krvaviji. Bamford nije
mogao zaustaviti rat, a oni koji su mogli zaustaviti pokolj – nisu htjeli.

A, da ipak otkinemo svi po pramen? Da podržimo Bisan iz
Gaze?

Da! Hajde da isto onako otkinemo bar ispucale vrhove kako su
žene na Zapadu ih otkidale u TV programima i na Instagram lajkovima prošle
godine kada smo protestirale protiv ubistva Mahse Amini koju
je ubila moralna polica jer je otkrila kosu u Iranu?

Sjećate li se kako smo oslobađale tada pokrivene žene širom
svijeta od opresije i okupacije njihovih tijela?

Ja sam tri dana nakon njene smrti gostovala u pet različitih
radio i televizijskih emisija i dala tri intervjua za novine iz regije u
kojima, kao jedna svojim izborom pokrivena žena i javna djelatnica, osuđujem
nasilno pokrivanje žena!

Nešto kasnije će jedan uglednik iz ove naše nebitne mahale
pisati strašnu islamofobnu kolumnu u kojoj će reći da “nijedna od kotlinskih
javnih djelatnica koje načinom odijevanja potvrđuju svoj islamski identitet
nije demonstrativno strgnula i spalila svoj hidžab ili šal u znak solidarnosti
s borbom mladih Iranki za slobodu!”.

Evo jeste ova pokrivena kotlinska javna djelatnica na sva
zvona govorila i javno osudila, na najgledanijim programima u regiji,
uskraćivanje slobode Irankama da se oblače kako žele, ali nisam morala spaliti
svoju maramu niti otkinuti ispucale vrhove pred kamerama u nekoj metafori jer
sam jasno i glasno rekla šta mislim i o Mahsi i o Ajatolahu.

Uradila sam to u prva tri dana nakon njene smrti, a ne pola
godine poslije koliko je trebalo takvoj priči sa Istoka da se dogamiže u ovu
kotlinu.

Elem, nije bilo ugledne žene na bijelom svijetu da nije
vrhove skratila tom prilikom i uslikala svoj podvig. Ali za Bisan nema ko
otkinuti svoju kosu na bijelom svijetu. Jer Bisan nije pokrivena, ali jeste iz
Palestine, a to nije bijeli svijet.

Moja Bisan je imala do jučer veliku, crnu, kovrdžavu kosu
koju je morala skratiti jer joj je bijeli svijet uzeo vodu. I za kišu kojom se
kupala na svojoj zemlji su rekli da nije njena. Da, Izraelska vlada je
zabranila skupljanje kišnice jer i kišu smatra svojim vlasništvom!

Kakav labirint za feministički um bijelih žena sa Zapada!

“Hoćemo li ili se nećemo šišati za Bisan iz Gaze?

Hoćemo li je oslobađati opresora?” – pitaju se

Čekaj! Ko je opresor?

“Opresor Plestie i Bisan iz Gaze je “jedina demokratija na
Bliskom Istoku” – zbunjeno će one.

“Najbolje je da se ušutimo i čekamo da prođe!” – zaključuju.

O ženama sa bogatog Istoka ne bih. Njima nije ništa oduzeto
osim shvatanja da u grob neće ponijeti dijamante. Žene sa Juga su utihle od
gladi i suše.

A, šta sada trebamo mi, žene iz ovog nevažnog čardaka ni na
Istoku ni na Zapadu?

Trebaju li ustati Bosanke i Hercegovke protiv Istočnog
opresora kojeg podržava Zapad ako smo mi u svim putopisima opisani kao sudar ili raskrsnica Istoka i Zapada?

Trebaju li se za Bisan ošišati naćelavo sve žene iz ove
kotline koju zovete “Europskim Jerusalemom”.

Šta ja sada trebam?

Da ne plačem dok gledam kako dijete klanja dženazu djetetu,
kako sedmančad umiru u inkubatorima kojima su isključili struju i još ih
granatirali da budu sigurni da niko ne ostane živ?

Da se ne ljutim kada vidim majku koja drži mrtvo dijete u
ćefinu i u šoku govori da je primila 580 injekcija heparina da bi ga dobila?

Da kažem da me se ne tiče Bliski Istok jer ja sam za
Zapada?!

A, ticala me se Mahsa ubijena u Teheranu i o njoj ste me
pitali.

A, ne treba da me dotiče ona curica što izdahnu ocu na
rukama.

Čim se kakav Arap raznese u bijelom svijetu ja moram
napisati: “Ne u moje ime”. Ako ponekad ne vidim vijest i ne napišem na svim
društvenim mrežama, na majici i na čelu da nije niko nikoga u moje ime ubio na
drugom kraju planete, pitaćete me je li se raznio u moje ime i da li je moja
šutnja odobravanje zločina?

Smijem li ja koja sam i sa Istoka i sa Zapada pitati: “U
čije je ime ubijeno 7 700 djece u Gazi za 70 dana?”

Smijem li ja na sljedećem susretu umjetnika na nekom
festivalu nekoga pitati: “Je li u tvoje ime ubijena sva porodica mog kolege
Vaila?”

Hoću li se sada ja otkriti i ošišati za Bisan iz Gaze, za
koju dok završavam ovu priču ne znam je li uopšte živa? Ili za nju trebam da
šutim? Hoćete li se vi, što ste se šišale za Mahsu, šišati se i za Bisan iz
Gaze?

Trebale biste i sad ako ste i tada.

Jer Mahsa i Bisan su se voljele i obje su se borile za
slobodu!

Šta treba da uradimo da Bisan ostane živa?

Da se ošišamo? Da se otkrijemo? Da se pokrijemo?

Da se odreknemo maskare od čije zarade pravite oružje da
ubije Bisan na Bliskom Istoku?

Da se odreknemo grozne kafe iz Starbucksa kojeg u Bosni ni
nema osim iz frižidera, a mi pijemo frišku kafu?

Da se odreknemo petparačkih prca koje vam šije sirotinja sa
Dalekog Istoka?

Odrekle smo se šamija svojih nana i majki de biste nas
voljeli vi sa Zapada.

Odrekle smo se šamija naših nana i stavile crne marame preko
lica da biste nas voljeli vi sa Istoka!

Mnogo smo se mi odrekle da bismo opstale i živjele u miru i na miru i sa jednima i sa drugima i bez jednih i bez drugih i da bismo živjele po svom srcu i po Božijoj pravdi.

Šta treba da damo za njih, recite i daćemo za Bisan, Plestiu
i Motaza iz Gaze da osijede od starosti, a ne od straha.

Ali nećete vi ništa!

Vi hoćete njihovu smrt! E, to nećete dobiti.

Ko vas šiša!

DOK SE NE PREDOMISLIM

Ova kolumna je pisana 15. decembra 2023. Bisan je živa. U Gazi je. U Gazi još uvijek ginu djeca dok svijet zbunjeno čeka ishod rata. U međuvremenu je napadnut i Iran radi Mahsine kose. 168 djevojčica je američka vojska ubila u školi u Minabu “oslobađajući” Iran. Nisam se predomislila oko licemjera i licemjerki iz ove kolumne. Objavljujem je opet ovdje da se neko drugi možda predomisli i zamisli o svijetu.