Krepao je tvor.

Ja sam u grupi onih što žale jer sam se nadala da će se krvnik raspadati dok mu truplo ne bude u stanju u kojem su nalažena djeca od šesnaest godina po bosanskim vrletima i jamama. Kost ovdje, kost ondje. Jedno dijete u četiri grobnice. Donji dio tijela u Zelenom Jadru, gornji u Glogovoj, vilica u Budaku, dio lobanje ponovo u Zelenom Jadru. Senad Beganović, njeova žrtva, imao je četrnaest godina kada je ubijen u Srebrenici. Senadove kosti skupljane su godinama, po različitim grobnicama i do danas nisu sve nađene. Brat Suad je u mezar spustio to što ima, pored oca Rame. Da imaju spomen.  

Nadala sam se da će zvijer skupljati u vreću kada izdahne, u istim rukavicama u kojima forenzičari još skupljaju njegove žrtve.

Krepala je zvijer u krevetu zatvorske bolnice, a ja pomislih da je to milost Gospodara prema njemu. Prvih nekoliko sati stvarno sam mislila da su mu prekinute muke. Ali milost je bila u obznani nama koji smo živi.

Krepala zvijer, a čopor mu ostavio trag.

Ni svanulo nije, a tragovi čopora koji su ušuljao među nas, u naše gradove, u naše kafane, na naše televizije, u naše serije, među insane se obznaniše.

Ušuljali su se opet među insane oni koji mogu glumiti suživot, pružati lijevu ruku u zagrljaj, a u desnoj iza leđa kriti kamu i onda, čim se ukaže prilika, pokazati da im je zločinac još uvijek general, da im je četnik još uvijek vojvoda, da im je krvolok vođa za kojim glasno zavijaju.

U obznani istine je bila milost Gospodara.

Nije prema njemu.

Prema nama.

Da nam se pokažu.

Da više ne moramo nagađati.

Da ne moramo slušati kako pretjerujemo, kako živimo u prošlosti, kako treba okrenuti novi list, kako su nova vremena i kako je sve to iza nas.

Nije iza nas.

Zvijer je krepala, a za njim krik ispustiše onih koji su ga slijedili javno i tajno.

U Bratuncu je osvanuo natpis: „Svi su Srbi Ratkovi vojnici.“

Ja nisam nikada i neću reći da su svi Srbi njegovi vojnici.

To su napisali momci u Bratuncu.

Jedna zvijer pod zemlju, ujutro druga svanula na zidu. U Istočnom Novom Sarajevu osvanuo mural Slavku Aleksiću, četničkom vojvodi i komandantu Novosarajevskog četničkog odreda koji je “djelovao” na Grbavici i sarajevskom ratištu. Jeza da te prođe i od lika i od djela mu.

Nisu krvnika ni u vreću spakovali, a za njim je kriknuo Vukan – Nebojša Vukanović, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Bajagi opozicionar ideologiji mržnje.  Nariče o Mladićevoj hrabrosti. „Bio je na prvoj liniji“, veli Vukanović.

Kakvu je hrabrost pokazao đeneral u Potočarima, crni Vukane?

Svezane civile ubijati? Dječake od četnaest godina slati na strijeljanje? To ti je hrabrost, Vukane?

U to će i Lidija skinuti masku.

Lidija Vukićević je u Sarajevu. Snima seriju „Bos il’ Hadžija“. Pozira na setu, šeta Vilsonovim šetalištem, govori o Sarajevu. I onda kaže: „General Mladić je naš veliki general.“

Kaže da će za sve srpske generale uvijek govoriti isto.

Kaže da se ne odriče „svog“.

Kaže da je „nismo genocidan narod“.

I kaže da to što dođe u Sarajevo ne znači da postaje neko ko se odriče svog.

Pa šta znači biti svoj?

Ako ti je „svoj“  čovjek pravosnažno osuđen za genocid, šta tačno od mene očekuješ da prihvatim kao suživot?

Ako je suživot ono što se snima pred kamerama, a čim kamera prestane čovjek koji je četiri godine držao Sarajevo pod opsadom ponovo postane „naš veliki general“, šta smo onda zapravo snimili?

Kaže Lidija da produkcija želi napraviti spoj, da radimo kao što smo radili u staroj Jugoslaviji.

Pa dobro.

Šta tačno treba da vratimo iz stare Jugoslavije?

Zajedničke serije?

Glumce?

Koprodukcije?

Može.

Ali ne nosi mi slučajno ono što je došlo poslije Jugoslavije. Nemoj mi iz ladice zajedno sa starim scenarijima izvući i Načertanije.

Suživot, drage sve Lidije mog života, nije da ja šutim dok ti svog ratnog zločinca zoveš velikim generalom. Suživot nije da ja prihvatim tvoju verziju prošlosti da bismo mogli zajedno snimiti novu sezonu.

Suživot nije da žrtva mora biti pristojna kako se počinilac ne bi osjećao neprijatno.

Iz ove epizode, Lidija, ti izlaziš bosa. A vidjećemo ko je moralni hadžija.

Dok ovo pišem, slušam svog Marčela, Srbina, i njegovu „Ostrvo mržnje“.

I mislim kako su ga ovi iz Bratunca uvrijedili. Ovako je pjevao prije pet godina o mržnji koja preživljava rat. O mržnji koja se prenosi. O mržnji koja samo čeka priliku:

“I onda kažu  – laka mu zemlja
Ova nije
Meni nije
Tone krvi i suza iznad tvoje mrtve glave
Odatle niču nova deca. Zemlju slave
Al’ tebe nema
I kažu: laka mu zemlja”

I možda je zato meni on važniji za ovu priču nego svi oni koji mi objašnjavaju šta znači biti svoj.

Zato ne smijem ni napraviti novu laž od borbe protiv stare.

Neću reći da su svi Srbi Mladićevi vojnici.

Neću reći da su svi Srbi četnici. To vam govore Lidije i grafit iz Bratunca.

Neću reći da svi Srbi mrze Bošnjake.

Jer to nije istina.

I upravo zato govorim istinu i ništa osim istine o onima koji ga slave.

O onima koji mu pale svijeće.

O onima koji mu crtaju murale.

O onima koji njegovo ime skandiraju.

Jer samo tako možemo pobijediti njihovu najveću laž.

Da se ništa nije dogodilo.

Da genocid nije bio genocid.

Da su svi jednako krivi.

Da je vrijeme dovoljno da od zločinca napravi heroja.

Nije.

Vrijeme ne pere krv.

Samo je ponekad sakrije.

Zato moramo pamtiti.

Ime.

Prezime.

Datum.

Mjesto.

Presudu.

Grobnice.

Kosti.

Djeca.

Majke.

Genocid.

Moramo se držati istine kao što su se porodice držale nade da će pronaći svoje mrtve.

Moramo pamtiti genocid jer je pamćenje jedino što nisu uspjeli oteti.

I to je jedina borba protiv ideologije kojoj će raspadnuto tijelo Mladića biti samo dohrana da bolje cvjeta. Gnojivo.

Ne zato što su svi Srbi takvi.

Nego zato što među njima ima sasvim dovoljno da hrane krvnikovo naslijeđe.

Zato ih moramo imenovati.

Ne kolektivno.

Ne iz mržnje.

Nego iz odgovornosti.

Jer ako prestanemo razlikovati zločinca od naroda, uradili smo dio njihovog posla umjesto njih.

Gospodar nije bio blag prema njemu. Nego prema nama.

Ostavio nam je pamćenje.

Ostavio nam je istinu.

I obavezu da ih čuvamo.

Možda je upravo zato zvijer morala krepati.

Da se vidi ko je ostao.

Da se vidi ko je čekao.

Da se vidi ko je glumio.

Da se vidi ko će zaurlikati za njim.

Jer ne krepa zvijer što je Gospodar blag, nego da mu čopor ostavi trag.

PREDOMISLILA SAM SE

Nekada sam sanjala da budem lijepa kao Lidija Vukićević.

Sad više ne želim ničim da joj sličim.