Cijeli vikend sam čistila kuću. Da bi do utorka opet izgledala kao da u njoj ne žive tri insana i mačka, nego čopor lemura.

Na kraju, onako znojna i crvenih očiju od prašine, stanem na sred stana da sama sebi opalim inspekciju.

Paučina.

Imam par pauka, dragih baja, po ćoskovima koji se ljeti sklone sa vrućina i nešto ih ne volim uznemiravati. Našli dom gdje i ja, a mene naučilo da ih je grijeh dirati. Ali šta ću, moram pomesti paučinu ponekad.

Elem, sklanjam ja to čarpom nataknutom na dršku usisivača, a u glavi mi kao pokvarena ploča priča moje rahmetli Tiđe, vječne djevojke. Kad god smo nešto trebale pospremiti pričala je kako je nekad bio neki momak na ženidbu i kao hodao od kuće do kuće i tako zagledao paučine djevojkama.

Pitao: “Imate li paučine slučajno? Treba mi za lijeka.”

Pošto je bio, kobiva, iz fine bogate familije, djevojke mu nalazile najfinije paučine iz magaza, mutvaka i iza sehara. Kad mu donesu paučine, on sebi u bradu promrlja: “Peksin” i ode tražiti drugu.

Elem, na kraju došao kod neke fine djevojke i kaže joj tako:

“Sve je meni, curo, kod tebe potaman, ali evo ja sam teško bolestan i tražim paučine za lijeka, pa ako imaš da mi nakupiš malo da ti ne preselim prije vremena.”

Ta djevojka bila neka poremećena čistunica, a ovaj sipljivac joj se svidio pa trgnu po kući tražiti paučinu.

Nema.

Nema iza sehare, nema u mutvaku, nema ni na tavanu.

Sva u suzama siđe i kaže:

“Nek si ti živ svojih majci, ali ja nemam u kući paučine ni za lijeka.”

I hajd, tako taj OCD manijak je oženi.

I ja tek danas, sa 41 godinu, dok ližem paučinu sa svojih zidova umjesto da šta pročitam,  shvatim kakva je to tragična Pepeljuga.

Došao sa ničim da ponudi svog pekavog i sipljivog sebe, a od nje tražio sve.

Bog zna, možda sipljivac i ubio našu čistunicu ako ju je neko pogledao sa ulice dok je prala prozore.

Možda negdje sad leži naša Pepeljuga pod nišanom obraslim paučinom. I pod njegovim prezimenom.