Za večeri kada ti je dosta vlastitog života, ali nemaš energije ni za tuđi stvarni život.

Postoje dani kada ne želim gledati ništa što će me podsjetiti na stanje u državi, cijene u prodavnici, ljude koji su se obogatili ni na koji način koji bi trebalo istražiti ili na činjenicu da odrasla osoba mora sama smisliti šta će sutra kuhati. Ne želim dokumentarac, tešku dramu, niti seriju nakon koje ću dva sata čitati analize na internetu. Želim da neko otvori vrata salona u kojem je sve zlatno, da se pojavi žena u haljini koju ne bih znala ni obući, a kamoli oprati, i da se problem večeri svede na to ko je kome poslao pozivnicu.

Za takve dane postoji The Gilded Age.

Serija Juliana Fellowesa, autora Downton Abbeyja, vodi nas u New York 1882. godine, u vrijeme kada se ogromno bogatstvo stvaralo brže nego što su stara bogataška porodica uspijevale smisliti nove načine da objasne zašto neki ljudi, jednostavno, nisu njihov nivo. Željeznice, vile, sluge, opere, večere, brakovi i društveni uspon. Ukratko, kapitalizam je otkrio da novac može kupiti gotovo sve, osim toga da te ljudi koji su se rodili bogati smatraju sebi ravnim.

U središtu priče su dvije kuće koje stoje jedna nasuprot drugoj. U jednoj žive Agnes van Rhijn, žena starog novca koja ne namjerava dozvoliti da joj se svijet promijeni bez njenog odobrenja, i njena sestra Ada. Preko puta su George i Bertha Russell, bogati, ambiciozni i dovoljno moćni da kupe gotovo sve što požele. Osim, naravno, mjesta u društvu koje se pravi da novac nije najvažnija stvar na svijetu.

Bertha posebno razumije da bogatstvo nije dovoljno ako te niko ne poziva tamo gdje se odlučuje ko je važan. Zato organizuje, planira, računa i pokušava ući u krug ljudi koji je preziru, a istovremeno bi rado raspolagali njenim novcem. Ako ti je ikada neko objasnio da nije stvar u tome šta znaš i možeš, nego u tome koga poznaješ, Bertha će ti biti prilično razumljiva.

Tu je i Marian Brook, mlada žena koja dolazi u New York nakon očeve smrti, te Peggy Scott, ambiciozna spisateljica koja pokušava pronaći vlastiti put u svijetu čija pravila nisu jednaka za sve. Njihove priče šire sliku društva izvan balskih dvorana i skupih večera, i podsjećaju da je za neke ljude ulazak u prostoriju tek početak borbe, dok drugi cijeli život provode braneći vrata.

Ali da se razumijemo, nisam ovdje da ti prodam historijsku lekciju umotanu u svilenu vrpcu. The Gilded Age prvenstveno je raskošna kostimirana drama, puna suparništava, romantičnih zapleta, porodičnih tajni i ljudi koji mogu napraviti ozbiljan skandal, a da pritom ne pokvare frizuru. Njena najveća vrijednost često je upravo u tom užitku gledanja. Haljine, enterijeri, kuće i pažljivo režirane društvene ceremonije imaju vlastitu dramaturgiju. Nekada je dovoljno gledati kako neko ulazi u prostoriju i odmah procijeniti da će večera završiti katastrofalno.

Naravno, nije sve zlato što se sjaji. Serija ponekad ima previše likova, a neki zapleti razvijaju se sporije nego što bi trebalo. Društvene razlike i ambicije povremeno se objašnjavaju toliko direktno da poželiš reći likovima da smo shvatili već prvi put. Ako tražiš psihološku dubinu u svakom razgovoru ili napetost koja ne popušta ni sekunde, ovo možda nije tvoja serija.

Ali ako voliš svijet Downton Abbeyja, društvene intrige, snažne ženske likove i drame u kojima je poziv na večeru ponekad ozbiljniji događaj od porodičnog sastanka, The Gilded Age ima dovoljno razloga da joj pružiš šansu.

A ima i nešto utješno u tome da na dva sata gledaš ljude koji imaju novca za deset kuća, ali se i dalje nerviraju zbog tuđeg mišljenja. Čovjek shvati da neke muke zaista ne možeš riješiti ni kad imaš vlastitu opernu ložu.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi ako ti treba bijeg. Ne bijeg u smislu da ćemo se pretvarati da ne postoji stvarni svijet, nego onaj mali, sasvim legitimni predah u kojem ne moraš svaku priču pretvoriti u životnu lekciju. Nekad je sasvim dovoljno da se udobno smjestiš, pogledaš lijepu scenografiju i pratiš kako se bogati ljudi uništavaju zbog društvenog statusa.

Ako usput prepoznaš nešto o klasama, novcu, ambiciji i ljudskoj potrebi da nas prihvate baš oni koji nas ne žele, utoliko bolje. Ako ne, ostaju haljine.

A ponekad su haljine sasvim dovoljan razlog.