Za dane poslije izbora, kad se završi kampanja, a počne trgovina.

Postoji taj kratki period poslije izbora kada svi imaju nešto važno da kažu. Pobjednici govore o odgovornosti, gubitnici o nepravilnostima, analitičari tumače poruke birača, a stranački prvaci već računaju ko s kim može sjesti za sto. Građani, koji su do jučer bili najvažniji ljudi u državi, polako se vraćaju u ulogu publike.

Izbori su završeni. Politika tek počinje.

Zato bih ovih dana gledala Borgen, dansku seriju koja prati Birgitte Nyborg, političarku koja postaje premijerka Danske. Glumi je Sidse Babett Knudsen, bez potrebe da od svog lika napravi ni sveticu ni čudovište. Nyborg je ambiciozna, sposobna, ponekad uvjerena da može kontrolisati više nego što zaista može. Ima principe, ali ima i političke ciljeve. Ima porodicu, privatni život i tijelo koje ne može zauvijek podnositi tempo koji joj nameće funkcija.

U tome je prva vrijednost Borgena: ne počinje od pitanja ko je dobar, a ko loš političar, nego od mnogo neugodnijeg pitanja. Šta se dogodi s čovjekom kada dobije moć da mijenja stvari, ali shvati da gotovo ništa ne može promijeniti sam?

Politika kao pregovaranje

U svijetu Borgena izborna pobjeda nije čarobni ključ kojim se otvaraju sva vrata. Mandati se moraju pretvoriti u većinu, većina u vladu, a vlada u odluke koje neko mora podržati. Svaki dogovor ima svoju cijenu. Ono što je tokom kampanje predstavljeno kao princip poslije izbora može postati prepreka, predmet pregovora ili stavka koja će se žrtvovati da bi se sačuvalo nešto drugo.

Serija nas uvodi u politiku koja se ne sastoji samo od velikih govora i istorijskih trenutaka. Mnogo češće čine je sastanci, sitni ustupci, odmjeravanje tuđih interesa, čekanje i procjena trenutka u kojem treba popustiti ili odbiti. Dramaturgija se zato ne oslanja na stalnu proizvodnju skandala, nego na pitanje koliko daleko likovi mogu otići prije nego što ugroze ono zbog čega su uopće ušli u politiku.

To je posebno zanimljivo poslije izbora. U kampanji se političari predstavljaju kao nosioci programa. U pregovorima se vidi šta je od tog programa zaista važno, šta je sredstvo za sticanje moći, a šta se može odbaciti čim postane nepraktično.

Naravno, koalicijski dogovor sam po sebi nije izdaja birača. U parlamentarnim sistemima kompromis je često nužan uslov da se bilo šta usvoji. Problem nastaje kada se kompromis prestane objašnjavati građanima, kada se iza riječi stabilnost sakrije odsustvo odgovornosti ili kada politički opstanak postane važniji od razloga zbog kojih je neko tražio mandat.

Borgen ne nudi jednostavnu formulu za razlikovanje razumnog kompromisa od odustajanja od vlastitih principa. Umjesto toga, prikazuje posljedice odluka i prepušta nam da pratimo kako se jedna naizgled mala ustupka pretvara u sljedeću. Upravo zbog toga je politički zanimljivija od priča u kojima jedan govor, jedna hrabra odluka ili jedan pošten čovjek odjednom poprave sistem.

Iza velikih riječi stoje mali interesi

Jedan od važnih elemenata serije jeste odnos politike i medija. Birgitte Nyborg ne upravlja samo državom. Ona mora upravljati i slikom o sebi koju javnost dobija kroz vijesti, intervjue, konferencije za medije i izjave koje će biti prenesene izvan konteksta.

U tom prostoru pojavljuju se spin-doktori, novinari i urednici. Oni ne služe samo kao pratnja glavnim političkim likovima. Njihov rad postaje dio političkog mehanizma. Nekada pokušavaju objasniti odluku, nekada ublažiti njene posljedice, a nekada usmjeriti pažnju javnosti prema onome što je za neku stranku korisnije.

Tu se otvara pitanje koje nije nestalo s promjenom medija i prelaskom dijela politike na društvene mreže: da li javnost prati odluke ili njihovu prezentaciju?

Političar može izgovoriti nešto što zvuči odlučno, a da se ništa suštinski ne promijeni. Može se izvinjavati bez preuzimanja odgovornosti, najaviti reformu bez jasnog roka ili proglasiti pobjedu prije nego što je problem riješen. Medijski nastup postaje zamjena za rezultat. Ako se dovoljno dugo govori o tome kako se nešto radi, možda će se zaboraviti pitati šta je zaista urađeno.

Ipak, bilo bi prejednostavno sve novinare u Borgenu svesti na poslušnike političkih interesa. Serija prikazuje i njihove profesionalne ambicije, etičke dileme i sukob između potrebe da objave priču i svijesti o posljedicama koje ta priča može imati. Mediji nisu samo ogledalo vlasti. Oni su institucija s vlastitim interesima, pritiscima i odgovornošću.

A tu su, naravno, i naši nezavisni analitičari. Oni koji nikad ne navijaju ni za koga, samo što im se analiza nekako redovno poklopi s interesima jedne stranke. Svaki politički potez objasne kao da su ga predvidjeli još prije posljednjih izbora, svaki poraz pretvore u taktičko povlačenje, a svaki kompromis u velemajstorski potez. Sve to s ozbiljnim izrazom lica i sigurnošću ljudi koji se furaju na Kasparova, samo što se u njihovim partijama figure ponekad unaprijed dogovore ko će pobijediti.

Kod nas je „spin-doktor“ još uvijek gotovo uvreda, pa se taj posao često obavlja pod uglednijim nazivima: analitičar, komentator, poznavalac prilika. A Borgen podsjeća da politička komunikacija nije nevina pratnja vlasti. Ona je dio borbe za vlast. Pitanje nije samo ko govori, nego u čijem interesu tumači ono što se dogodilo.

Žena na čelu države nije kraj priče

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je važno gledati Borgen kao više od političke serije. Birgitte Nyborg je žena na čelu vlade, ali njena priča nije jednostavna ilustracija pobjede žena nad muškim svijetom politike.

Njena funkcija ne poništava očekivanja koja se pred nju postavljaju. Od nje se traži da bude odlučna, ali ne i bezosjećajna; ambiciozna, ali ne i previše ambiciozna; posvećena poslu, ali i dostupna porodici. Svaki nedostatak može se čitati kao dokaz da nije dorasla funkciji, dok se isti nedostatak kod muškarca često može tumačiti kao cijena ozbiljne karijere.

Serija ne mora izgovoriti svaku od ovih rečenica da bi se njihova logika vidjela u situacijama koje postavlja pred svoju junakinju. Nyborg nije oslobođena kontradikcija samo zato što je žena. Ona može donositi pogrešne odluke, biti sebična, povrijediti ljude i pogrešno procijeniti vlastite mogućnosti. Ali upravo zato je zanimljiva kao lik, a ne kao simbol.

Istovremeno, njen privatni život nije ukras koji se uključuje kada politička radnja zastane. Porodični odnosi i cijena koju plaćaju ljudi oko nje postaju dio priče o vlasti. Funkcija ne ostaje u parlamentu nakon završetka radnog vremena. Ona putuje kući, sjeda za porodični sto, mijenja odnose i određuje ko će čekati, ko će se prilagoditi i ko će se na kraju umoriti.

Ovdje se otvara i pitanje koje serija ne može riješiti jednom junakinjom: koliko je pojedinačna žena zaista promijenila sistem ako mora prihvatiti njegova pravila da bi u njemu opstala? I koliko je pravedno od žena na vlasti očekivati da budu i dokaz ravnopravnosti i dokaz da se ništa drugo u njihovom životu nije promijenilo?

Nyborg nije odgovor na ta pitanja. Ona je način da ih postavimo.

Šta ostaje kada se ugase kamere

Borgen nije dokumentarna slika danske politike i ne treba je tako čitati. Danski parlamentarni sistem, politička kultura i institucije ne mogu se jednostavno preslikati na Bosnu i Hercegovinu. Serija je fikcija, a fikcija bira događaje, pojačava sukobe i gradi likove tako da kroz njih vidimo određene obrasce.

Ali poređenje ne mora značiti da su sistemi isti. Dovoljno je da prepoznamo pitanja koja se ponavljaju: ko pregovara u ime građana, koliko su odluke transparentne, šta se dešava s predizbornim obećanjima i ko odgovara kada se politički cilj pretvori u opravdanje za sve što mu prethodi?

Kod nas je lako potrošiti dane na raspravu o tome ko je pobijedio, ko je izgubio, ko je koga prevario i ko će s kim napraviti većinu. Te rasprave jesu dio demokratije, ali nisu njen konačni cilj. Mandat nije nagrada koju političar dobije da bi je naredne četiri godine posmatrao s police. To je ovlaštenje koje nosi obaveze, a te obaveze postaju stvarne tek kada počnu odluke o budžetu, zakonima, javnim službama i životu ljudi koji nisu u prostoriji u kojoj se odluke donose.

Zato mi je Borgen posebno zanimljiv u postizbornim danima. Ne zato što bi nam danska premijerka mogla dati recept za domaće političke probleme, nego zato što serija skida pažnju s trenutka pobjede i vraća je na ono što dolazi poslije. Na proces, a ne ceremoniju. Na posljedice, a ne izjave. Na cijenu odluka, a ne samo njihovu političku isplativost.

Možda je najvažnije pitanje koje ostaje nakon gledanja jednostavno: kada političari kažu da nisu imali izbora, da li zaista nisu imali izbora ili su izabrali ono što im je omogućilo da ostanu na vlasti?

Na to pitanje ne može odgovoriti nijedna serija umjesto nas. Ali dobra serija može nas natjerati da ga postavimo prije nego što ponovo povjerujemo da je politika završena onog dana kada smo ubacili glasački listić u kutiju.

Vrijedno vremena: Borgen, jer poslije izbora vrijedi pogledati šta se dešava između obećanja i odluke, između mandata i odgovornosti, između slike koju vlast šalje javnosti i onoga što zaista radi.

A onda, kad završi epizoda, možemo ponovo otvoriti vijesti. Samo ovaj put s malo preciznijim pitanjima.