Ne dozvoli da budem zao.

Postoje serije koje pogledaš i zaboraviš, a postoje one zbog kojih poslije posljednje epizode moraš još malo ostati u njihovom svijetu. Netflixova adaptacija romana East of Eden Johna Steinbecka spada u ovu drugu kategoriju. Sedam epizoda porodične sage u kojoj se ljubav, nasilje, ljubomora i potreba za pripadanjem prenose s generacije na generaciju, sve dok više nije jasno gdje završava ono što smo naslijedili, a počinje ono što smo sami izabrali.

U središtu serije je Cathy Ames, koju igra Florence Pugh. I ako ste pomislili da ste već gledali dovoljno priča o komplikovanim ženama, sačekajte da upoznate Cathy.

Florence Pugh i žena koju je teško voljeti

Cathy je manipulatorica, nasilna i sposobna za okrutnost od koje se čovjek ledi. Ali serija ne želi da je posmatramo samo kao čudovište. Scenaristica i kreatorica Zoe Kazan njenoj prošlosti daje više prostora nego što ga ima u romanu, posebno iskustvu nasilja u porodici. Ne pokušava je učiniti nevinom, nego nas tjera da pogledamo kako je nastala osoba koja kasnije i sama povređuje druge.

Florence Pugh nosi tu protivrječnost. Cathy je istovremeno ranjiva i zastrašujuća, osoba koju pokušavaš razumjeti, a onda uradi nešto zbog čega se zapitaš zašto si uopće pokušavao. Pugh je ne igra kao jednostavnu negativku koja ulazi u prostoriju da bi napravila problem. Ispod njene hladnoće stalno se osjeća nešto što ne umijemo sasvim protumačiti.

Serija je vizuelno raskošna, ali nije riječ o kostimiranom izlogu u kojem se samo divimo starinskim haljinama i kalifornijskim pejzažima. Taj veliki prostor, porodični domovi i privid sigurnosti služe kao kontrast onome što se dešava među ljudima koji u njima žive. Iza slike pristojne porodice često se krije mnogo toga što niko ne želi izgovoriti.

A onda su tu Adam i Charles, njihovi međusobni sukobi, njihovi sinovi Cal i Aron i Lee, kineski sluga koji je mnogo više od sporednog lika. Sve se gradi oko pitanja šta roditelji ostavljaju djeci, šta djeca prepoznaju u sebi i koliko je teško izaći iz uloge koja nam je unaprijed dodijeljena.

„Ne dozvoli da budem zao“

Ova rečenica, koju ponavlja Cal, možda je najvažniji ključ za razumijevanje serije. Cal se boji vlastite ljubomore, bijesa i usamljenosti. Želi biti poput brata Arona, kojeg otac vidi kao dobrog, i plaši se da bi i sam mogao postati neko ko povređuje druge.

Tu dolazimo do biblijske priče o Kainu i Abelu i do riječi timshel, koju Lee u Steinbeckovom romanu tumači kao „ti možeš“. Čovjek nije nužno osuđen da ponavlja ono što mu je naslijeđeno. Prošlost utiče na njega, ali ne mora odlučiti umjesto njega.

Zato Cathy nije samo pitanje je li rođena zla ili je takvom napravljena. Važno je i šta će uraditi s onim što joj se dogodilo. Trauma može objasniti nečije ponašanje, ali ne briše odgovornost za bol koju ta osoba nanosi drugima.

I tu serija postaje mnogo zanimljivija od jednostavne priče o dobroj i lošoj osobi. Ako je neko cijeli život učio da je svijet opasno mjesto, može li naučiti da ne bude opasan za druge? A ako razumijemo zašto je neko postao nasilan, znači li to da moramo prestati govoriti o posljedicama njegovih postupaka?

Adam i njegova predstava o spasu

Adam nije Cathy. On nije nasilnik poput ljudi iz njene prošlosti. Ali i njegov odnos prema njoj otvara važno pitanje. On joj nudi brak i dom kao zaštitu, uvjeren da joj ljubav može dati novi život. U toj namjeri ima dobrote, ali i pretpostavke da zna šta je za Cathy najbolje.

Adam voli ženu kakvom je zamišlja, ženu koju bi mogao spasiti, a ne nužno osobu kakva ona jeste. Kao da će brak i pristojan život izbrisati njenu prošlost. Ali Cathy nije njegov projekat, a ljubav ne može nekoga pretvoriti u osobu kakvu smo zamislili.

Ovaj odnos mi je važan upravo zato što ne govori samo o nasilju. Govori i o tome kako ponekad pokušavamo riješiti tuđi život bez stvarnog razumijevanja osobe kojoj navodno pomažemo.

Zašto ovo nije samo američka porodična saga

Dok gledamo Cathy, teško je ne pomisliti na stvarne žene čije priče postanu javne tek kada se dogodi nešto strašno. Irena Karić, Sarajka koja je presuđena za ubistvo muža Nijaza sjekirom je slučaj koji je povezan s dugogodišnjim fizičkim i psihičkim nasiljem u braku. Irenin slučaj nas podsjeća koliko je važno pitati šta se događalo prije posljednjeg čina.

Ne izjednačavam stvarnu osobu s književnim likom niti mislim da se svaki slučaj može objasniti istom pričom. Ali i serija i stvarni životi otvaraju pitanje koliko dugo nasilje ostaje nevidljivo dok se odvija iza zatvorenih vrata. I koliko smo spremni razumjeti kontekst tek kada više ne možemo ignorisati posljedice.

Kod nas se toj priči pridružuju i rat, siromaštvo, ekonomska zavisnost i porodični pritisci, koji nekim ljudima dodatno otežavaju odlazak iz nasilnog odnosa. To nisu automatski uzroci nasilja, ali jesu okolnosti koje mogu suziti prostor za izbor.

East of Eden se proteže kroz vrijeme velikih društvenih promjena, od sjene Američkog građanskog rata do Prvog svjetskog rata. Ali ono što se prenosi iz generacije u generaciju nije samo porodično ime, imovina ili naslijeđena trauma. Prenose se i obrasci ponašanja, šutnja, očekivanja i uvjerenja o tome šta se u porodici smije, a šta mora pretrpjeti.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi. Posebno ako volite serije koje vas ne ostavljaju samo s pitanjem šta će se dogoditi nego i zašto se ljudi ponašaju upravo tako. Florence Pugh je odlična kao Cathy, a Zoe Kazan je odabrala da liku koji je u romanu gotovo oličenje zla da prošlost koju možemo pokušati razumjeti, čak i kada ne možemo prihvatiti njene postupke.

Ne morate pročitati Steinbeckov roman da biste pratili seriju. Ali ako jeste, zanimljivo je vidjeti šta adaptacija mijenja i koliko se time mijenja i naš pogled na Cathy.

Mene je najviše zadržala Calova molitva. „Ne dozvoli da budem zao.“ U toj rečenici ima straha, ali i nade. Čovjek koji je izgovara još vjeruje da nije unaprijed odlučeno kakav će postati.

Možda ne možemo birati sve što nam se dogodi. Ne biramo porodicu u kojoj odrastamo, ono što nam se prenosi ni sve rane s kojima ulazimo u odrasli život. Ali ostaje pitanje šta ćemo uraditi s tim naslijeđem.

I hoćemo li, kada nas život povrijedi, uspjeti spriječiti da naša bol postane nečija tuđa.