Za sve koji su odustali od nečega što ih raduje jer su negdje usput saznali da nisu dovoljno dobri.

Postoji jedna stvar koju odrasli ljudi rade mnogo češće nego što priznaju: odustaju od stvari koje vole čim ustanove da u njima nisu naročito dobri.

Neko prestane crtati jer je vidio šta rade ljudi koji su završili akademiju. Neko više ne pjeva jer mu je neko u osnovnoj školi rekao da nema sluha. Neko ne pleše jer mu tijelo ne izgleda kao tijela ljudi koji plešu u spotovima. Neko odustane od pisanja jer je pročitao knjigu koja je bolja od svega što bi ikada mogao napisati. I tako, malo-pomalo, od života napravimo prijemni ispit na kojem stalno dokazujemo da zaslužujemo raditi ono što nas raduje.

A onda dođe Florence Foster Jenkins, žena koja je toliko loše pjevala operu da su njeni nastupi postali legendarni, i podsjeti nas da postoji mogućnost koju smo nekako zaboravili: možda ne moramo biti dobri u svemu što volimo.

Film Stephena Frearsa iz 2016. godine, s Meryl Streep u glavnoj ulozi i Hughom Grantom kao njenim suprugom St. Clairom Bayfieldom, zasnovan je na životu stvarne Florence Foster Jenkins, njujorške nasljednice i amaterske operske pjevačice. Florence je obožavala muziku, organizovala koncerte i na kraju nastupila čak i u Carnegie Hallu. Imala je novac, publiku, ambiciju i apsolutno neobičan odnos prema vlastitim pjevačkim sposobnostima.

Ono što nije imala bio je naročit pjevački talenat.

I to nije nikakva sitnica koju film pokušava sakriti. Naprotiv. Florence pjeva falš, promašuje tonove i izvodi zahtjevne operske arije na način od kojeg bi se profesionalnom operskom pjevaču vjerovatno zavrtjelo u glavi. Meryl Streep igra je s potpunom predanošću, bez podsmijeha prema liku, ali i bez pretvaranja da Florence zapravo pjeva dobro.

Tu počinje zanimljivost filma.

Ko ima pravo da odluči da nešto ne vrijedi?

Florence nije žena koja sanja da postane slavna pa će, ako ne uspije, pronaći nešto drugo. Muzika je njen život. Ona u pjevanju nalazi radost, smisao i mogućnost da bude ono što želi biti. Problem nastaje kada se ta njena ljubav sudari s činjenicom da drugi ljudi čuju ono što ona ne čuje.

Njen suprug St. Clair pokušava je zaštititi od okrutnosti svijeta, ali istovremeno učestvuje u održavanju njene iluzije. Njihov odnos je zato mnogo zanimljiviji od jednostavne priče o dobrom čovjeku koji podržava ženu u njenim snovima. Koliko je ljubav kada nekoga štitiš od poniženja, a koliko postaje laž kada mu ne govoriš istinu? Je li okrutno reći nekome da nije dobar u onome što radi ili je okrutno pustiti ga da to sazna na najgori mogući način?

Film ne daje potpuno čist odgovor. I dobro je što ga ne daje.

Jer, budimo pošteni, ne živimo u svijetu u kojem je svaka ambicija jednako nevina. Ako neko želi postati hirurg, pilot ili profesionalni muzičar, onda nije dovoljno da ga taj posao raduje. Postoje standardi, odgovornost i posljedice za druge ljude. Nije svaka kritika zločin, niti je svako obeshrabrivanje dokaz da neko ne razumije tvoje snove.

Ali Florence ne pokušava operisati ljude. Ona želi pjevati.

I tu se otvara pitanje koje mi je mnogo zanimljivije od toga je li neko talentovan: zašto smo toliko spremni oduzeti sebi zadovoljstvo čim shvatimo da nećemo biti najbolji?

Nismo svi dužni postati profesionalci

Negdje smo usvojili ideju da svaka aktivnost mora imati rezultat. Ako kuhaš, trebaš kuhati kao profesionalni kuhar. Ako trčiš, trebaš imati cilj i mjeriti vrijeme. Ako pišeš, trebaš objaviti knjigu. Ako slikaš, neko će te pitati može li se od toga živjeti. Čak smo i od hobija napravili male poslovne planove.

Više nije dovoljno da nešto radiš zato što ti je lijepo. Moraš biti dobar, napredovati, pokazati rezultat i, ako je ikako moguće, unovčiti ga. U suprotnom se postavlja pitanje zašto uopće trošiš vrijeme.

A šta ako je vrijeme koje provedeš radeći nešto što voliš već dovoljno dobar rezultat?

To ne znači da treba prestati učiti, vježbati ili pokušavati biti bolji. Ne znači ni da treba očekivati da će drugi hvaliti ono što im se ne sviđa. Florence Foster Jenkins nije dokaz da je talenat nevažan. Ona je podsjetnik da talenat nije jedino mjerilo vrijednosti nekog iskustva.

Postoje stvari koje radimo zbog rezultata, ali postoje i stvari koje radimo zbog samog procesa. Zbog nekoliko sati u kojima zaboravimo na ostatak svijeta. Zbog osjećaja da smo nešto stvorili, otpjevali, napisali ili napravili vlastitim rukama. Zbog zadovoljstva koje ne mora biti potvrđeno tuđim aplauzom.

I možda bi nam svima bilo lakše kada bismo prestali očekivati da svaka naša ljubav mora postati dokaz naše vrijednosti.

Ali publika nije dužna lagati

Ovdje film postaje još zanimljiviji, jer Florence ne pjeva samo za sebe. Ona izlazi pred publiku. Njeni nastupi postaju javni događaji, ljudi plaćaju ulaznice, a njena slava počiva i na reakcijama drugih. Nije dovoljno reći da je njena radost jedino što je važno, jer u trenutku kada nešto dijelimo s drugima, i oni imaju pravo na vlastitu reakciju.

Možemo nekoga podržati, a da ne lažemo o njegovim sposobnostima. Možemo se radovati što neko ima hrabrosti da nastupi, čak i ako nastup nije dobar. Možemo priznati da nam se nešto ne sviđa, a da osobu zbog toga ne ponižavamo.

To je možda najljepša mogućnost koju film nudi. Ne da svi trebamo govoriti kako je Florence sjajna pjevačica, nego da možemo napraviti prostor u kojem čovjek ne mora biti izvrstan da bi imao pravo pokušati.

U tome ima nečeg gotovo radikalnog. Jer kada bismo svi čekali da budemo dovoljno dobri, dovoljno spremni, dovoljno pametni i dovoljno sigurni da nas niko ne može ismijati, vjerovatno bismo mnogo toga propustili.

Možda bismo propustili i vlastiti život, čekajući da prvo postanemo osoba koja ga zaslužuje.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi. Meryl Streep je fantastična u ulozi žene čija se samouvjerenost sudara s očiglednim nedostatkom pjevačkog talenta, dok Hugh Grant donosi složenost čovjeka koji je voli, štiti i istovremeno učestvuje u stvaranju svijeta u kojem ona može nastaviti vjerovati u sebe. Film je duhovit, topao i povremeno bolan, upravo zato što ispod komedije o ženi koja ne zna pjevati krije pitanje koliko istine dugujemo ljudima koje volimo.

Florence Foster Jenkins nije priča o tome da svi možemo biti šta god poželimo ako dovoljno vjerujemo u sebe. Nije ni priča o tome da su kritičari uvijek zli, a publika uvijek nepravedna. Više me zanima ono što ostaje između tih krajnosti: mogućnost da nešto volimo bez garancije da ćemo u tome biti dobri.

Možda nikada nećeš napisati roman koji će neko proglasiti remek-djelom. Možda nećeš naučiti svirati kao ljudi koje slušaš. Možda ćeš napraviti sliku koja neće nikome trebati, otpjevati pjesmu koju niko neće tražiti ili plesati tako da ćeš drugima biti smiješna.

I šta onda?

Ako te to raduje, ako nikome ne nanosiš štetu i ako ne zahtijevaš da ti svijet laže o rezultatima, možda nema nikakvog razloga da prestaneš.

Florence Foster Jenkins nije morala biti dobra pjevačica da bi muzika bila važna u njenom životu. A možda ni mi ne moramo od svega što volimo napraviti još jedan ispit na kojem ćemo dokazivati da vrijedimo.