O čovjeku koji prodaje bozu, gradu koji ne prestaje da se mijenja i životu koji nikad ne ispadne baš onako kako smo zamislili. Čitaj kad ti se ide u Stambol.

Mevlut Karataš godinama hoda ulicama Istanbula i prodaje bozu, tradicionalno tursko piće od fermentiranog prosa. Nosi posude, doziva mušterije i prolazi kroz kvartove koji se mijenjaju dok on pokušava sastaviti vlastiti život. Ljudi kupuju stanove, grade nove zgrade, sele se, obogaćuju ili osiromašuju. Istanbul raste i mijenja lice. Mevlut nastavlja hodati.

Mogla bih ti reći da je ovo roman o ljubavi, siromaštvu i nostalgiji. Sve bi to bilo tačno, ali ne bi bilo dovoljno. Mene kod Pamuka zanima kako je uspio napisati roman o jednom naizgled običnom čovjeku, a da pritom ispriča priču o čitavom gradu i društvu koje se mijenja brže nego što njegovi stanovnici uspijevaju razumjeti šta im se događa.

Mevlut nije veliki revolucionar, poslovni genij niti čovjek koji će promijeniti tok historije. On je čovjek koji pokušava zaraditi za život. Ima svoje ideje o ljubavi, porodici i sreći, ali stvarnost uporno interveniše. Njegov život ne razvija se prema velikom planu. Razvija se kroz male odluke, slučajnosti, pogrešna očekivanja i prilagođavanja na koja čovjek pristaje jer nema uvijek luksuz da bira nešto drugo.

Već u ljubavnoj priči nalazi se jedna od najljepših i najironičnijih stvari u romanu: razlika između osobe koju zamišljamo i osobe s kojom na kraju dijelimo život. Mevlutova romantična očekivanja ne poklapaju se jednostavno sa stvarnošću. Ali Pamuk nije zainteresovan da nam pokaže samo kako ljubav može krenuti pogrešnim putem. Zanimaju ga godine koje dolaze poslije, kada ljudi moraju živjeti s onim što su izabrali, dobili ili slučajno pronašli.

Jer život nije sastavljen samo od velikih odluka. Sastavljen je i od ponedjeljaka, računa, porodičnih obaveza, posla koji moraš završiti i ljudi koje voliš čak i kada te nerviraju. U tome je jedan od razloga zbog kojih mi je Mevlut zanimljiv. On nije junak koji stalno napreduje prema nekom velikom cilju. On živi. A to se u književnosti ponekad pokaže mnogo težim zadatkom.

Istanbul je drugi veliki lik ovog romana. Ne služi samo kao lijepa kulisa za ljubavnu priču. Grad se širi, ruše se stare kuće, niču nove zgrade, mijenjaju se kvartovi i način života. Ljudi koji su nekada živjeli na rubu grada odjednom postaju dio ogromne metropole. Oni donose svoje navike, vjerovanja, porodične odnose i očekivanja, a onda ih grad postepeno mijenja.

Pamuk odlično pokazuje kako urbanizacija nije samo pitanje arhitekture. Kada nestane stara ulica, ne nestane samo niz kuća. Nestane i način na koji su se ljudi poznavali, mjesto na kojem su se zaustavljali da razgovaraju, osjećaj da pripadaju prostoru koji razumiju. Novi grad može donijeti novac i prilike, ali ne garantuje da će se njegovi stanovnici u njemu osjećati kao kod kuće.

Tu dolazimo do klase, jedne od najvažnijih tema romana. Istanbul nije isti grad za sve. Za nekoga je prostor ambicije i poslovnog uspjeha, za nekoga mjesto u kojem se pokušava preživjeti, a za nekoga svijet iz kojeg mora otići da bi dobio priliku. Isti razvoj koji jednim ljudima donosi bogatstvo drugima može oduzeti osjećaj sigurnosti i pripadanja.

Pamuk ne idealizira ni prošlost. Stari Istanbul nije savršeni svijet koji su pokvarili beton i modernizacija. U njemu su postojale siromaštvo, nejednakost, patrijarhalna pravila i ograničene mogućnosti. Ali roman razumije i da napredak nije jednako iskustvo za sve. Grad može postati bogatiji, a da se pojedinac u njemu osjeća sve manje važnim.

Kao redateljicu, zanima me i sama struktura romana. Pamuk prati Mevlutov život kroz više decenija, ali priču ne zatvara u njegovu perspektivu. Često je vidimo kroz glasove drugih likova, njihove uspomene i različita tumačenja istih događaja. Tako se pred nama ne pojavljuje samo jedan život nego čitava mreža ljudi koji ga oblikuju.

To je važan postupak jer niko od nas nije glavni lik u tuđoj priči na isti način na koji je glavni lik u vlastitoj. Ono što jednoj osobi izgleda kao velika ljubavna odluka, drugoj može izgledati kao greška. Ono što neko doživljava kao uspjeh, neko drugi vidi kao izdaju vlastitih snova. Pamuk dopušta tim perspektivama da postoje istovremeno, bez potrebe da svaku od njih pretvori u konačnu istinu.

Naslov, Čudne misli u mojoj glavi, podsjeća nas da čovjek nije samo ono što radi i ono što drugi vide. Mevlut godinama hoda ulicama i doziva mušterije, ali njegov unutrašnji život ne prestaje. Misli, zamišlja, preispituje se i pokušava razumjeti vlastite osjećaje. Njegova svakodnevica možda izgleda jednolično ljudima koji ga posmatraju izvana, ali u njegovoj glavi nikada nije sasvim tiho.

I to mi je možda najljepša stvar u ovom romanu. Pamuk ozbiljno shvata čovjeka koji nije naročito moćan, slavan ili uspješan prema mjerilima društva. Ne moraš biti historijska ličnost da bi tvoj život bio vrijedan književnosti. Ne moraš pobijediti, postati bogat niti ostvariti sve što si zamislio da bi tvoja priča imala težinu.

Vrijedi li potrošiti vrijeme i novac? Vrijedi ako voliš romane u kojima se privatni život i historija prepliću bez velikih objašnjenja i jednostavnih zaključaka. Ovo je obiman roman, ali njegov svijet ne nastaje samo od velikih događaja. Nastaje od ulica, glasova, poslova, porodičnih odnosa i čovjeka koji godinama ide istim putem, dok se sve oko njega mijenja.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg bih ga preporučila. Ponekad toliko pažnje posvećujemo tome jesmo li napravili pravi izbor, jesmo li ostvarili ono što smo planirali i jesmo li postali ono što smo mislili da ćemo postati da zaboravimo pogledati život koji se stvarno dogodio.

Mevlut nas podsjeća da i taj život, sa svim svojim promašajima, sitnim radostima i čudnim mislima, zaslužuje da bude ispričan.