Za dane kad ti se čini da je jedini način da preživiš među ljudima da postaneš gori od njih.

Ima tih dana kad ti se čini da je jedini način da preživiš na poslu da postaneš malo veći gad nego što si bio jučer. Ne moraš odmah nikoga sabotirati. Dovoljno je da prestaneš biti fin, da tuđu grešku dočekaš s onim sitnim zadovoljstvom čovjeka koji je jedva čekao da se pokaže kako je bio u pravu. Da podigneš glas, da nekoga prekineš usred rečenice, da jasno staviš do znanja ko je ovdje glavni.

A onda se pojavi Ted Lasso, čovjek koji dođe trenirati engleski fudbalski klub, a o engleskom fudbalu zna otprilike koliko ja znam o pravilnom održavanju sobnih biljaka. Ima američki osmijeh, beskrajnu zalihu poslovica i optimizam koji bi u stvarnom životu vjerovatno počeo ići na živce nakon dvadeset minuta. Ipak, nekako uspijeva ono što mnogim ljudima s mnogo više iskustva, autoriteta i formalnog obrazovanja ne polazi za rukom: vodi ekipu, a da joj pritom ne mora dokazivati da je iznad nje.

Ted Lasso je serija o fudbalu, ali još više o ljudima koji misle da se poštovanje može iznuditi strahom. O muškarcima koji su naučili da ranjivost sakriju iza agresije, da se autoritet mjeri glasnoćom i da je najvažnije nikada ne dopustiti drugome da vidi kako ti je zapravo. I o tome šta se dogodi kada se neko pojavi i odbije igrati po tim pravilima.

Dok sam gledala Teda, nisam mogla ne pomisliti na Sergeja Barbareza i našu reprezentaciju. Ne zato što su Ted i Barbarez isti ljudi, niti zato što se fudbal može svesti na lijepu poruku o zajedništvu. Nego zato što je i kod jednog i kod drugog zanimljivo pitanje kako se gradi ekipa, šta čovjek mora uraditi da bi mu drugi vjerovali i koliko je teško povjerenje pretvoriti u rezultat.

Trener koji ne mora biti najveći frajer u svlačionici

Ted, kojeg igra Jason Sudeikis, ne dolazi u klub kao fudbalski genije. Ne zna sve odgovore, ne razumije uvijek šta se oko njega događa i često pogrešno procijeni situaciju. Njegova najveća prednost nije to što je najpametniji u prostoriji, nego što nema potrebu svakoga u prostoriji uvjeravati da je najpametniji.

To zvuči jednostavno, ali pogledajmo kako izgledaju naši radni kolektivi, političke stranke, javne ustanove i svlačionice. Koliko ljudi na pozicijama moći zapravo zna voditi druge, a koliko ih samo zna podsjetiti da su na poziciji moći? Koliko je šefova koji misle da će ih ljudi više poštovati ako ih se malo boje? Koliko trenera vjeruje da će igrač bolje odigrati ako ga pred svima ponizi?

Sergej Barbarez je preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine 2024. godine bez velikog trenerskog iskustva na seniorskom nivou. To je bio rizik. A onda je reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo 2026, nakon dramatičnih utakmica i pobjeda koje su nas ponovo natjerale da vjerujemo da se nešto može dogoditi i kada unaprijed smislimo deset razloga zašto neće.

Ne treba od Barbareza praviti Teda Lassa iz stvarnog života. On je selektor, a ne televizijski lik čiji se problemi mogu riješiti dobrim razgovorom i pravim citatom u pravom trenutku. Rezultat se ne postiže samo atmosferom, a fudbal nije radionica iz emocionalne inteligencije. Ipak, vrijedi gledati kako se gradi autoritet. Onaj koji ne zavisi isključivo od toga ko je najglasniji, ko ima najveće ime ili ko je u svlačionici najduže.

Ted ne pokušava pobijediti igrače u nadmetanju za moć. Barbarezov posao nije da bude omiljen svima, nego da od različitih ljudi napravi tim. U tome je veza između njih dvojice: povjerenje nije suprotnost autoritetu. Ponekad je upravo njegov najteži oblik.

Barbarez i naša velika potreba da opet vjerujemo

U Bosni i Hercegovini fudbal nikada nije samo fudbal. Dovoljno je da reprezentacija pobijedi pa da se na nekoliko sati učini kako možemo razgovarati jedni s drugima bez potrebe da prvo provjerimo ko je čiji. Zastave izađu na prozore, automobili trube, ljudi koji se inače ne slažu ni oko čega odjednom imaju zajedničku temu. Na trenutak smo svi na istoj strani.

Plasman na Svjetsko prvenstvo poslije toliko godina čekanja ima upravo tu težinu. Nije riječ samo o tome da ćemo gledati utakmice protiv najboljih reprezentacija svijeta. Riječ je i o olakšanju koje osjetiš kada se nešto za šta si se bojao nadati ipak dogodi. O tome da si, makar nakratko, dobio razlog da ne budeš ciničan.

Naravno da će sada svi znati ko je trebao igrati, ko je morao biti pozvan, ko je taktički pogriješio i šta bi svaki selektor, da je imao našu pamet, uradio drugačije. To je dio folklora. Kod nas i ljudi koji utakmicu gledaju samo kad je finale imaju formaciju u malom prstu.

Ali euforija je kratkog daha. Ona može napuniti trgove, povezati ljude i dati ekipi vjetar u leđa. Ne može sama napraviti sistem, osigurati kontinuitet niti zamijeniti ozbiljan rad. Ako nam je reprezentacija važna samo dok pobjeđuje, onda nismo izgradili zajedništvo, nego smo se dogovorili da se volimo dok nam ide.

I tu Ted Lasso postaje više od serije o dobrom treneru. Njegova ekipa nije zajednica zato što se svi uvijek slažu i zato što niko nikada ne pogriješi. Ona to postaje kroz sukobe, neuspjehe, povrijeđene sujete i ponovljene pokušaje da se ljudi jedni prema drugima ponašaju bolje nego što su navikli.

Zvuči pomalo naivno. A onda se sjetiš koliko je teško i u mnogo manjim stvarima napraviti nešto što traje duže od početnog oduševljenja.

Džeko je otišao. Ekipa mora nastaviti.

Edin Džeko se 2. oktobra oprostio od reprezentacije, u utakmici protiv Švedske u Zenici. Iza njega su 152 nastupa i 73 gola. Takvi se odlasci ne mogu svesti na statistiku, jer s igračem odlazi i komad zajedničkog pamćenja. Generacije su odrasle gledajući ga u dresu reprezentacije, a njegovo ime dugo je bilo jedna od prvih asocijacija na naš fudbal.

U Ted Lassu postoji Roy Kent, bivši fudbaler koji se teško miri s tim da više nije igrač kakav je nekada bio. Roy je grub, mrzovoljan i emocionalno nedostupan, barem dok ga malo bolje ne upoznaš. Džeko nije njegov karakterološki dvojnik, ali njih dvojica otvaraju slično pitanje: šta ostaje kada se završi igračka karijera i kada ekipa mora nastaviti bez čovjeka na kojeg se godinama navikavala?

Roy mora pronaći način da bude važan i izvan terena. Džeko je svoju reprezentativnu priču priveo kraju, a reprezentacija mora pokazati da je sposobna nastaviti bez njega. Ne tako što će hitno pronaći novog Džeku, nego tako što će novim igračima dopustiti da postanu ono što jesu.

Među njima je i Tarik Muharemović, predstavnik generacije koja tek treba ispisati vlastitu priču. Na njima je da preuzmu odgovornost, a na selektoru i sistemu oko reprezentacije da im omoguće da odrastu u igrače koji ne moraju cijelu karijeru provoditi u sjeni prethodnika.

To je i jedna od važnijih lekcija koju Ted Lasso nudi o vođenju: dobar lider ne gradi ekipu koja bez njega ne može ništa. Gradi ekipu koja može nastaviti i kada on više nije u centru pažnje.

Dobrota nije taktika, a zajedništvo nije čarobna riječ

Da se razumijemo, Ted Lasso nije priručnik za uspješno vođenje kolektiva. Njegov optimizam ponekad je toliko uporan da bi čovjek najradije otvorio prozor. U stvarnom životu nisu svi problemi posljedica loše komunikacije, niti se svaki sukob može riješiti tako što ćeš nekome pružiti priliku da kaže kako se osjeća. Postoje ljudi koji zloupotrebljavaju tuđu dobrotu. Postoje situacije u kojima su potrebni jasna granica, sankcija i odluka koju niko neće dočekati aplauzom.

Dobrota nije isto što i popustljivost. Razumijevanje nije isto što i odsustvo odgovornosti. A zajedništvo nije parola koju izgovorimo kada nam treba podrška, pa je zaboravimo čim se vratimo svakodnevnim podjelama.

Isto vrijedi i za reprezentaciju. Dobra atmosfera neće sama riješiti taktičke probleme, kao što ni veliki rezultati ne garantuju da će sve što slijedi biti dobro. Svjetsko prvenstvo je prilika, ali i obaveza. Potrebni su rad, organizacija, povjerenje i spremnost da se iz grešaka nešto nauči.

Možda je upravo zato ova serija toliko privlačna u vremenu u kojem se agresivnost često prodaje kao snaga, ponižavanje kao iskrenost, a bezobzirnost kao znak da znaš kako svijet funkcioniše. Ted nije slab zato što ne želi biti najgori čovjek u prostoriji. Njegova slabost je ponekad u tome što predugo pokušava pomoći svima. Ali njegova osnovna ideja ostaje vrijedna: ne moraš druge učiniti manjima da bi mogao raditi s njima.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi. Ted Lasso je komedija o fudbalu, ali i priča o poslu, prijateljstvu, egu, mentalnom zdravlju i onome što se dogodi kada ljudi pokušaju biti bolji jedni prema drugima bez garancije da će im se to isplatiti. Nije svaka epizoda jednako uspjela, a serija ponekad toliko vjeruje u moć dobrote da joj nedostaje malo stvarnog svijeta. Ipak, njeni najbolji trenuci nisu oni u kojima svi nauče lekciju i zagrle se, nego oni u kojima neko prvi put odluči da ne ponovi vlastitu najgoru naviku.

A možda je to sasvim dobra stvar za gledati nakon što smo se svi izvikali, proslavili plasman na Mundijal i počeli sastavljati reprezentaciju u glavi. Barbarez je svoj veliki rezultat već ostvario. Džeko se oprostio. Nova generacija tek treba pokazati šta može. Nema razloga da od njih očekujemo čuda, ali imamo razloga da očekujemo rad, odgovornost i tim koji neće zavisiti samo od jednog imena.

Ted bi vjerovatno donio kekse. Roy bi zakolutao očima. A mi bismo mogli pokušati nešto mnogo teže od navijanja: pustiti ljude da rade, priznati da niko nema sve odgovore i ne pretvarati svaku grešku u dokaz da smo od početka bili u pravu.

Ponekad je to sasvim dovoljno za početak.