Za trenutke kada bi voljela da se svijet malo preokrene, makar na dva sata, i da ljudi koji inače svima određuju pravila moraju pitati nekoga drugog šta će za večeru.

Nekad mi se čini da bi pola problema na svijetu nestalo kada bi ljudi koji imaju previše novca morali jedan dan živjeti bez njega. Ne zauvijek, ne treba pretjerivati. Samo jedan dan bez kreditnih kartica, privatnih aviona, ljudi koji im nose kofere i onog uvjerenja da je sve što požele njihovo pravo. Da moraju sami pronaći hranu, oprati vlastiti tanjir i, zamisli bezobrazluka, sačekati da neko drugi završi ono što radi.

Ruben Östlund je o tome snimio film. I nije se zadovoljio jednim danom.

Triangle of Sadness počinje u svijetu mode, gdje je ljepota posao, lice roba, a bore na čelu problem koji se rješava novcem. Carl i Yaya su modeli i influenseri koji pokušavaju navigirati kroz ljubav, posao i društveni status. Njihov odnos već na početku otkriva koliko su novac, rodne uloge i moć isprepleteni čak i u onome što nazivamo privatnim životom.

Onda odlaze na luksuzno krstarenje.

Na jahti su ljudi kojima je more uglavnom dekoracija za fotografije. Među njima su ruski oligarh, bogati trgovci oružjem i drugi pripadnici klase koja je toliko navikla da joj se služi da je gotovo zaboravila kako izgleda osoba koja poslužuje. Posada se smiješi, ispunjava zahtjeve i održava iluziju da je gost uvijek u pravu. Sve dok se ne dogodi ono što se na luksuznom odmoru ne bi smjelo dogoditi: stvari prestanu funkcionisati prema planu.

A onda se Östlund sjeti da je ljudsko tijelo najdemokratičnija institucija na svijetu. Možeš imati milijarde, jahtu i mjesto za stolom na kojem se služe sedam sljedova hrane, ali ako ti se želudac pobuni, nema tog novca koji će te učiniti elegantnim.

Neću otkrivati sve što slijedi, ali pripremi se za prizore koji će ti možda pokvariti apetit. Film ne vjeruje u suptilnost baš u svakom trenutku. Ponekad te društvenu kritiku odluči servirati direktno, zajedno s onim što si upravo poželjela da nikada nisi vidjela.

Malo Parazita, ali s više povraćanja

Ako si gledala Parazita Bonga Joon-hoa, vjerovatno ćeš prepoznati srodstvo. Oba filma govore o klasnim razlikama, novcu i odnosima između onih koji plaćaju i onih koji služe. U oba postoji nešto duboko neprijatno u načinu na koji bogati ljudi zavise od drugih, a istovremeno se ponašaju kao da su ti drugi dio namještaja.

U Parazitu porodica Kim postepeno ulazi u život bogate porodice Park. Kuća postaje mapa klasnih odnosa, a stepenice, mirisi, podrum i prostorije koje jedni posjeduju, a drugi čiste, govore više od mnogih dijaloga. Bong Joon-ho pažljivo gradi napetost i dopušta da se komedija pretvori u nešto mnogo mračnije.

Östlund je manje zainteresovan za precizno konstruisanu priču. Njegov film je grublji, razbarušeniji i skloniji groteski. Umjesto jedne kuće, imamo modnu industriju, luksuznu jahtu i naposljetku ostrvo na kojem novac više ne garantuje da ćeš preživjeti. Svaki prostor mijenja pravila igre.

I upravo tu nastaje najzanimljivija sličnost: klasna hijerarhija izgleda prirodno sve dok se ne promijene uslovi pod kojima funkcioniše.

Na jahti je važno ko ima novac. Na ostrvu je važno ko zna pronaći hranu, zapaliti vatru i preživjeti. Osoba koja je ranije čistila tuđe prostorije odjednom posjeduje znanje bez kojeg ostali ne mogu. Oni koji su navikli naređivati moraju pregovarati. Novac nije nestao kao društvena činjenica, ali je izgubio dio svoje praktične moći.

Naravno, ne znači da će se svijet čarobno promijeniti čim bogati izgube svoje privilegije. Östlund nije toliko naivan. Ljudi koji se nađu u novim okolnostima ne postaju automatski bolji. Oni samo počnu tražiti nove načine da budu glavni.

Tu se Triangle of Sadness odvaja od jednostavne fantazije o osveti siromašnih. Nije dovoljno zamijeniti mjesta na vrhu i dnu ako ćemo samo ponoviti iste odnose moći. Pitanje nije samo ko će sada naređivati, nego zašto nam je uopće toliko važno da neko bude iznad nekoga drugog.

Ljepota, novac i potreba da budemo važni

Naslov filma odnosi se na izraz iz svijeta estetike, na boru između obrva koja se povezuje s brigom i koju je moguće korigovati estetskim zahvatima. To je dobar ulaz u film koji se bavi društvom opsjednutim izgledom, statusom i utiskom koji ostavljamo na druge.

Carl i Yaya prodaju vlastitu ljepotu, ali ni oni nisu izvan sistema koji ismijava film. Njihov odnos pokazuje da moć nije uvijek jednostavna. Možeš biti lijep, poželjan i poznat, a ipak zavisiti od tuđeg novca. Možeš izgledati kao da imaš sve, a neprestano računati koliko vrijediš u očima osobe pored sebe.

Isto tako, film ne idealizira ljude koji su izvan bogataškog svijeta. Kada se okolnosti promijene, ne nestaju sebičnost, manipulacija ni želja za kontrolom. Samo se promijene sredstva kojima se dolazi do njih.

To mi je zanimljivije od same poruke da su bogati razmaženi. To već znamo. Ne treba nam skoro dva i po sata filma da bismo ustanovili da čovjek koji može kupiti vlastiti brod možda nije naročito dobar u pranju suđa. Zanimljivije je gledati kako ljudi opravdavaju vlastitu moć, kako se prilagođavaju kada je izgube i koliko brzo počnu smatrati pravednim sistem koji im ide u korist.

Östlund ima oštro oko za sitne društvene rituale. Ko kome ustupa mjesto, ko se smije čijoj šali, ko se pravi da ne primjećuje nečiju nelagodu i ko ima luksuz da se ponaša nepristojno bez posljedica. Njegovi likovi često su toliko zauzeti održavanjem vlastitog statusa da ne primjećuju koliko su smiješni.

Ponekad ćeš se smijati. Ponekad će ti biti neprijatno što se smiješ. A ponekad ćeš poželjeti da film konačno prestane objašnjavati ono što si shvatila već prije dvadeset minuta.

Jer, da budem poštena, Triangle of Sadness nije savršeno odmjerena satira. Film je dug, ponegdje previše insistira na vlastitoj poenti, a humor mu je često toliko grub da će dio publike jednostavno odustati. Za razliku od Parazita, koji svoju društvenu kritiku ugrađuje u precizno kontrolisanu dramaturgiju, Östlund ponekad kao da želi dokazati da je spreman otići dalje od svih drugih. I ode. Pitanje je samo treba li baš svaki put.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi, posebno ako voliš filmove koji se ne zadovoljavaju time da ti pokažu bogate ljude i očekuju da ih prezireš. Triangle of Sadness ima ambiciju da pokaže koliko su klasni odnosi krhki, ali i koliko su ljudi spremni učiniti da sačuvaju svoje mjesto u hijerarhiji.

Ako ti je Parazit bio odličan zbog načina na koji spaja crni humor, napetost i klasnu kritiku, ovdje ćeš pronaći srodnu ideju, ali sasvim drugačiji filmski temperament. Manje preciznog mehanizma, više haosa. Manje tihe nelagode, više groteske. I znatno više prizora koje možda nećeš htjeti gledati dok jedeš.

Ovo nije film nakon kojeg ćeš nužno povjerovati da je svijet moguće popraviti. Prije ćeš se zapitati koliko naših svakodnevnih pravila zaista ima smisla, a koliko ih poštujemo samo zato što nam je neko rekao da tako mora.

A ako ti nakon gledanja bude došlo da bogatim ljudima poželiš jedan dan bez posluge, privatnih aviona i mogućnosti da sve probleme riješe novcem, sjeti se da film postavlja i neugodnije pitanje: kada bi se pravila promijenila, bismo li zaista napravili nešto pravednije ili bismo samo čekali priliku da zauzmemo mjesto onih kojima smo se do jučer smijali?

Nije baš najveselija misao za kraj večeri. Ali barem je ne moraš gledati na jahti.