Za jesenje dane kada ti se ne počinje ništa, osim dobre serije.

Postoje dani kada čovjek želi promijeniti život. Dati otkaz, preseliti se u drugi grad, početi trenirati, hraniti se zdravije, konačno pročitati knjige koje godinama skupljaju prašinu. A postoje i dani kada čovjek želi navući deku preko nogu, napraviti čaj i gledati kako neko drugi počinje ispočetka.

Idealno bi bilo da taj neko ima lijepu kuću, veliku porodicu i dovoljno problema da nam ne bude dosadno, ali ne toliko da nas podsjeti na vlastite.

Tu na scenu stupa Little House on the Prairie, odnosno Mala kuća u preriji, serija koja je toliko puta ispričala priču o novom početku da bi čovjek pomislio kako je preseljenje na drugi kraj svijeta najjednostavniji oblik psihoterapije. Spakuješ stvari, pronađeš komad zemlje, podigneš kuću i kreneš iz početka. Nema više starog života. Nema starih računa. Nema ni komšije koji ti na ulici objašnjava kako bi sve bilo bolje da su oni drugi pobijedili na izborima.

Samo ti, prerija i beskrajna mogućnost da ovog puta sve uradiš kako treba.

A ti, koja si jedva skupila snagu da odgovoriš na tri poruke i izvadiš veš iz mašine, možda samo želiš vidjeti hoće li Laura Ingalls Wilder preživjeti još jednu sezonu života na američkoj granici.

Kuća, porodica i beskrajna mogućnost novog početka

Nova Netflixova adaptacija Little House on the Prairie vraća priču o porodici Ingalls na ekran. Alice Halsey igra Lauru Ingalls, a Luke Bracey njenog oca Charlesa. U središtu je porodica koja napušta poznato okruženje i pokušava izgraditi novi život na američkoj preriji.

To je priča koja već ima svoje mjesto u popularnoj kulturi. Stara televizijska serija iz 1974. godine učinila je porodicu Ingalls prepoznatljivom generacijama gledalaca, a nova adaptacija dolazi u vrijeme kada televizija neprestano kopa po vlastitoj arhivi. Sve se vraća: stari junaci, poznati naslovi, priče koje smo gledali s roditeljima ili bakama i djedovima, samo s novim glumcima, novom produkcijom i ponešto drugačijim pogledom na svijet.

I nije teško razumjeti zašto.

U svijetu u kojem nam svakodnevica često izgleda kao beskonačno administrativno čekanje, ideja da se život može promijeniti konkretnim činom ima posebnu privlačnost. Porodica Ingalls ne čeka da joj neko odobri novi početak. Ona kreće. Pravi planove, radi, griješi, svađa se, pokušava ponovo.

Kuća je ovdje više od kuće. Ona je obećanje da se nešto može napraviti vlastitim rukama. Da život ne mora zauvijek ostati ono što nam se dogodilo do jučer.

Zato priče o pionirima, putnicima i ljudima koji napuštaju poznato imaju tako dug život u književnosti i na televiziji. One nam prodaju jednu od najstarijih ljudskih fantazija: možda nije problem u nama, možda smo samo na pogrešnom mjestu.

Ponekad je to tačno. Ponekad je mjesto zaista pogrešno. A ponekad samo nosimo sebe sa sobom, pa nas isti problemi dočekaju i u novoj kući.

Nostalgija ima odličnu scenografiju

Nostalgija je čudna stvar. Ne moraš živjeti u vremenu koje prikazuje da bi poželio da se tamo vratiš. Dovoljno je nekoliko drvenih kuća, široko nebo, miris svježe pečenog hljeba, porodični sto i osjećaj da se stvari još mogu popraviti ako svi malo više rade i malo manje kukaju.

Na televiziji je prošlost često urednija od sadašnjosti. Čak i kada je život težak, teškoće imaju jasan oblik. Nema notifikacija, beskonačnih rasprava, petnaest otvorenih kartica u pregledniku i osjećaja da moraš istovremeno biti produktivna, informisana, emocionalno stabilna i dostupna svima koji nešto traže od tebe.

Postoje rad, porodica, zemlja i godišnja doba. Problemi su veliki, ali su razumljivi. Ako nema hrane, moraš je proizvesti. Ako je kuća oštećena, moraš je popraviti. Ako se nešto pokvari, ne otvaraš aplikaciju da vidiš šta internet misli o tome. Uzmeš alat.

Naravno, ovo je i sama nostalgija na djelu. Historijski život bio je mnogo komplikovaniji od romantične slike jednostavnosti koju popularna kultura može proizvesti. Ali upravo je to zanimljivo u ovakvim serijama. One ne prodaju samo priču o prošlosti. One prodaju osjećaj koji nam nedostaje u sadašnjosti.

U tom smislu, Little House on the Prairie može biti baš ono što nam treba u jesenjem danu kada nemamo snage za još jednu distopiju, kriminalističku seriju u kojoj svi pate ili političku dramu nakon koje nam dođe da isključimo internet i preselimo se negdje gdje nema signala.

Samo što bi i tamo, prije ili kasnije, trebalo riješiti pitanje kanalizacije.

Čija je to prerija?

A onda dolazimo do dijela priče koji nije tako ugodan za gledanje.

Riječ „pionir“ zvuči gotovo herojski. U njoj ima hrabrosti, snalažljivosti, rada i spremnosti da se krene u nepoznato. Pionir je čovjek koji ide prvi, koji otvara put drugima, koji se ne boji teškoća.

Ali postoji pitanje koje ta riječ često ostavlja izvan kadra: prvi za koga?

Američka prerija nije bila prazna scenografija koja je čekala da na nju stigne porodica s kolima, nekoliko komada namještaja i vjerom u bolju budućnost. Zemlja koju su evropski doseljenici naseljavali bila je dom domorodačkih naroda, s vlastitim zajednicama, historijama, načinima života i odnosima prema prostoru.

Kada priču o naseljavanju posmatramo samo iz perspektive porodice koja dolazi, zemlja postaje nešto što se može zauzeti, obrađivati i pretvoriti u dom. Kada promijenimo perspektivu, pojavljuje se pitanje šta se dogodilo ljudima koji su tu već živjeli.

To ne znači da svaku priču o porodici Ingalls treba odbaciti, niti da televizijska serija mora biti historijska studija kolonijalizma. Ali znači da je vrijedno primijetiti šta se događa kada jedna perspektiva postane toliko poznata da je počnemo prihvatati kao cijelu priču.

Upravo tu nostalgija postaje politička. Ne zato što je sjećanje na porodicu, rad ili osjećaj pripadnosti nešto loše, nego zato što izbor onoga čega se sjećamo utiče na to šta smo spremni zaboraviti.

Ako nam je glavni junak neko ko gradi kuću, prirodno je da želimo da uspije. Ako je kuća podignuta na zemlji čiju historiju ne poznajemo, možda nikada nećemo ni postaviti pitanje ko je platio cijenu tog uspjeha.

I to je mnogo zanimljiviji razgovor od jednostavnog zaključka da je nekada sve bilo bolje.

Ne moraš prestati uživati da bi počela razmišljati

Ovdje treba napraviti jednu razliku. Gledati seriju ne znači automatski prihvatiti sve pretpostavke na kojima je njena priča izgrađena. Možemo uživati u porodičnoj dinamici, glumi, atmosferi i načinu na koji nas priča uvlači u život svojih likova, a istovremeno primijetiti šta ostaje izvan njihove perspektive.

To je, uostalom, jedan od razloga zbog kojih se starim pričama vrijedi vraćati. Ne zato što ćemo u njima pronaći nepromjenjive istine, nego zato što se mijenjamo mi. Ono što smo nekada gledali kao jednostavnu priču o hrabrosti i novom početku danas možemo gledati i kroz pitanja vlasništva, historije, moći i prava na prostor.

Nova adaptacija ima priliku da se prema toj historiji odnosi drugačije i da proširi perspektivu priče. Koliko će u tome uspjeti, pitanje je za samo djelo, a ne za reklamnu najavu. Važno je gledati šta serija zaista prikazuje, čiji glasovi dobijaju prostor i da li se historijski kontekst pojavljuje kao dio priče ili samo kao dekoracija.

Ne treba od televizije tražiti da riješi sve nepravde svijeta. Ali ako već pričamo o ljudima koji počinju novi život, možemo se zapitati šta taj početak znači i kome je dostupan.

Jedni novi početak dobiju kao priliku. Drugi ga dožive kao gubitak doma.

Obje priče mogu postojati istovremeno. Samo što kamera ne može uvijek ostati na obje strane.

Pa vrijedi li gledati?

Vrijedi ako ti se gleda porodična drama, ako voliš priče o ljudima koji pokušavaju izgraditi život iz početka i ako ti treba serija koja nudi drugačiji ritam od svakodnevne buke. Vrijedi i ako te zanima kako se mijenja način na koji popularna kultura pripovijeda priče koje smo već čuli.

Ali ne bih joj prilazila s očekivanjem da će ti ponuditi historijski potpuno zaokruženu sliku američkog naseljavanja. To je prevelik zahtjev za jednu porodičnu dramu, a premalen zahtjev za našu sposobnost da razmišljamo izvan onoga što nam ekran pokaže.

Ponekad nam treba samo dobra serija. Ne treba od svakog slobodnog sata napraviti seminar, niti svaku dekicu pretvoriti u prostor za preispitivanje vlastitih ideoloških pozicija.

Ali nije loše znati da se i najtoplije priče grade iz neke perspektive. I da se iza najljepše kuće ponekad krije pitanje koje niko u kadru ne postavlja.

Vrijedno vremena: Little House on the Prairie, za jesenje dane kada ti se ne počinje ništa, osim dobre serije. Gledaj zbog porodice, atmosfere i priče o novom početku. A kad ti se učini da je prerija bila samo prazno mjesto koje je čekalo da je neko naseli, sjeti se da svaka zemlja ima svoju priču, čak i kada je kamera odlučila da je ne snimi.